Gospodin među nama

 


Gospodin među nama

Glavnim hodnikom u Kanoničkom dvoru dominira specifičan križ. U križu – simbolu patnje i otkupiteljske žrtve za sve ljude i svakog čovjeka očituje se i smrt i uskrsnuće. Očituje se i Veliki petak i Nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg. Pred težinom smrti Božjeg Sina – Boga i čovjeka, zrcali se ljepota uskrsnog jutra, trag Onoga koji više nije u grobu. Križ obavijen prolaznošću sjaji ljepotom uskrsne pobjede. Odnosi čine cjelinu jedinstvenog događaja pashalnog otajstva. Središnji je motiv Krist – pobjednik nad zlom, grijehom i smrću.

Simbolika uskrsnuća utkana u simboliku otkupiteljske žrtve dobiva dodatno na snazi ima li su u vidu suvremeno, ne tako rijetko poricanje ili barem zanemarivanje stvarnosti uskrsnuća. Još je uvijek u svijesti domaćeg čovjeka lakše prihvatiti da je Isus trpio, da se mučio, da se žrtvovao i umro za nas. Ali, teško je, katkad gotovo i nemoguće prihvatiti da je pobijedio okove prolaznosti i smrti. Kao da je teško i nepremostivo prihvatiti uskrslog Krista u svoj život i nutrinu, u vjeru i stavove, u međuljudske odnose i ponašanje. Neki su vjernici možda još uvijek ostali  korizmi bez Uskrsa, u traženju, u pokori, u žalosti i trpljenju bez nade. Možda još uvijek nisu svjesni da se dogodilo uskrsno jutro, da se dogodio prvi dan u tjednu, da se dogodilo novo stvaranje, novi početak i novo vrijeme. 

Zanemarujući, makar i nesvjesno, činjenicu vjere koja se odnosi na uskrsnuće Gospodnje, zanemaruje se temeljna svijest i poruka Evanđelja – Radosne vijesti. Možda u našoj vjeri još nedostaje radosti, nedostaje svijesti o otkupljenju i novome životu u Kristu, nedostaje svijesti o spasenju, o kraljevstvu Božjemu, o novom nebu i novoj zemlji. Nekako, kao da sve ostaje u vremenitim okvirima prolaznosti i ovozemnosti. Mogu li kršćani biti ogorčeni, malodušni, bojažljivi, sumnjičavi, osorni, zatvoreni u sebe i vlastitu umišljenost, zatvoreni za nebesku i spasenjsku zbilju? Mogu li kršćani ne biti radosni i sretni što među njima živi Otkupitelj i Spasitelj?

Kako sve ne bi ostalo na razini spekulacije i doumljivanja, značajna je dimenzija vjere i dimenzija iskustva. Vjernik svoju vjeru izgrađuje i učvršćuje na izvorima otkupljenja. Izvori otkupljenja koji su se dogodili u pashalnom otajstvu bivaju prisutni po misnoj žrtvi. Svaka misa posreduje plodove otkupljenja i uskrsnuća. Svaka misa postaje neizrecivi susret, dodir neba i zemlje, Boga i čovjeka, vječnosti i vremenitosti. Štoviše, sveta je misa prodor božanske i milosne zbilje u ovu vremenitu i ljudsku stvarnost. Poput križa, svjetlo otkupljenja i uskrsnuća biva vidljivo po zemljskom i tjelesnom. U središtu je Krist i božanska ljubav.

Kada se čini da je teško učiti, raditi, stvarati, boriti se, izgrađivati se i oplemenjivati, ostaje snaga i milost euharistije u kojoj Bog i danas djeluje za čovjeka. Liturgijska – misna čitanja nisu samo sjećanje na ono što se nekoć događalo, nego su navještaj onoga što se na otajstven način upravo sada događa. 

Katkad je dovoljno u stavu poniznosti i pobožnosti, skromnosti i pouzdanja predati se Gospodinu, vratiti se na izvore vjere i duhovnog života, te krenuti za Isusom. U stavu obraćenja i slobodnog opredijeljenja za Krista, promjene života i prianjanja uz božansku zbilju, događa se iskustvo novoga života u Kristu. U tome se iskustvu zrcali radost otkupljenja, radost svjetla koja izbija iz križa Gospodnjeg, radost nade koja se osjeća u svakom vjerniku koji je doista pošao za Kristom.