Najvažnije vrijednosti

 


Najvažnije vrijednosti

Studenti u svojoj mladosti i traženju suočeni su s pitanjem najvažnijih vrijednosti koje daju smisao i svrhu njihovu radu i aktivnostima. U njihovim odgovorima nisu tražena neka duboka promišljanja i analize, već spontane i iskrene misli koje su se pojavile. Možemo se nadati da su i u nekoliko rečenica uspjeli izložiti one stvarnosti koje su im značajne u životu. Riječ je o stvarnostima koje su već svojom pojavnošću značajne jer u bitnom smislu određuju naše ponašanje, naše postupanje, naše želje i nastojanja, nas same kao osobe i kao ljude.

Značajno je i sudbonosno pitanje, koje su vrijednosti ovih današnjih studenata. Oko 200.000 studenata diljem naše domovine različitih fakulteta i budućih zvanja nose u sebi, u svojoj nutrini, srcu i umu različite vrijednosti. Studenti na različit način doživljavaju i shvaćaju svijet kvalitete, interesa i potreba – svijesti i doživljaja onoga što je doista vrijedno, za što se isplati truditi, učiti se, pisati, raditi, stvarati, boriti se, izgarati i ostvariti se. Bilo bi lijepo i nadasve korisno na što većem uzorku upoznati koje su vrijednosti naših studenata, naših sugrađana i graditelja budućnosti. Ponekad je poželjno čuti barem neke odgovore mladih osoba pokraj nas, čija promišljanja mogu potaknuti neke nove ideje oko upoznavanja mladih, upoznavanja nas samih, bez obzira na godine. Naime, još uvijek ostaje otvoreno pitanje za sve, koje su vrijednosti svakoga od nas. Što je središnje – najvažnije na putu vlastitog života i traženja, na putu odrastanja i osvještavanja nas kao osoba i pojedinaca?

Nerijetko nalazimo na odgovore koji su vezani uz obitelj. Pitamo se, je li obitelj i obiteljski život kvaliteta koja nas još uvijek povezuje i koja nosi naše društvo?

 2 b2 c2 a


 

„Najvažnija vrijednost u mome životu je moja obitelj. Svi članovi moje obitelji mi pomažu kad mi je teško, uvijek su uz mene i ja uz njih. Obitelj je najvažnija vrijednost koja čini život vrijednim i kvalitetnim.“

Ilija, 21

 

Za studenta Iliju nije dvojbeno da mu je obitelj najznačajnija. Premda je prije nekoliko godina zakoračio u svijet odrasle dobi i punoljetnosti, još je uvijek duboko vezan uz obitelj. U njoj traži tako potrebnu podršku, stabilnost, snagu, okrjepu i utjehu. Njegova je sigurnost i kvaliteta života vezana upravo uz ovu zajednicu. Obitelj pomaže u teškim situacijama, ali susretljivost i podrška obitelji protegnuta je na sve vrijeme. Članovi obitelji, prema riječima studenta, uvijek su uz njega kao i on uz njih. Život, na neki način, postiže ljepotu i smisao upravo po obitelji.

Student Benjamin na još kraći način opisuje najvažniju vrijednost u životu, vrijednost obitelji:

 

„Najvažnija vrijednost u mojemu životu je definitivno obitelj. U njoj sve počinje i završava.“

Benjamin, 22

 

            U ovom kratkom citatu naizgled je sve rečeno. Nisu potrebna dodatna tumačenja. Sve se čini jasno i definirano. Možda se upravo u toj sažetosti i kratkoći nalazi sva širina i dubina pojma vrijednosti, u ovome slučaju fenomena obitelji. Bremenite su riječi prema kojima u obitelji „sve počinje i završava“. Čovjek je u opasnosti da olako shvati ove riječi zbog neupitnosti i razumljivosti važnosti obitelji u životu pojedine osobe. Što to znači kada kažemo da u obitelji „sve počinje i završava“? Je li riječ ovdje o naravnoj povezanosti članova obitelji ili se smjera na nešto više i dublje? Nekako, stječe se dojam da mlada osoba granice svoga identiteta, svoga Ja, svojih stavova i značajki osobnosti veže upravo uz obitelj. Ovdje promatra svoje podrijetlo, svoje djetinjstvo, odrastanje, zrelost, ovdje traži svoje ishodište, usmjerenje i utočište. Mladi čovjek zacijelo je svjestan obitelji kojoj duguje neizmjerno mnogo na putu odrastanja, ali također svoju zrelost, usmjerenje i životni put vidi kasnije upravo u obitelji, u vlastitom braku, u bračnoj vezi, u potomstvu, u novim životima.

            Problematika obitelji u kojoj „sve počinje i završava“ dobiva na težini i značenju ukoliko postanemo svjesni posljedica koje nosi obitelj kako u životu pojedinca tako i životu društva i šire sredine. Nije svejedno kakve su obitelji, kakve vrijednosti žive, kako su usmjerene obitelji i kakve članove društva odgajaju. Odgoj, iskustva, spoznaje, učenje, primjer i svjedočenje u obitelji ne može se ni s čime usporediti. Obitelj je bila, jest i bit će središnja okosnica i uporište odrastanja i formiranja kvaliteta u životu osobe. Ne može biti svejedno kako su formirane obitelji, kako komuniciraju, kako žive bračnu vjernost, koliko se poštuju, koliko žive neke temeljne osobine i vrijednosti. Posebno je teško i opasno ukoliko se obitelj narušava, razara, te podriva različitim oblicima ugroze. Pomanjkanje pravih i kvalitetnih obitelji bolno se odražava na sadašnji i kasniji životni put. Mnoge škole i različiti oblici učenja ne mogu nadomjestiti temelje iskustva koju su se mogli i morali dogoditi upravo u obitelji. Upravo u obitelji stječu se kvalitete dobrote, uslužnosti, darežljivosti, susretljivosti, zahvalnosti, odgovornosti, vjernosti, mudrosti, učenja, marljivosti, znanja, optimizma, kreativnosti, suradnje, prijateljstva, ljubavi i zajedništva. U njoj čovjek ostvaruje svoj i zajednički životni put. Po obitelji ulazi u dimenziju darovanosti i otajstvenosti. Rastući u obitelji i za obitelj pojedinac upoznaje i ostvaruje sebe i svoje kvalitete. Na tome putu pomaže Crkva koja je tako često usmjerena obrani obitelji i njezinih temeljnih kvaliteta:

 

„Moja najvažnija vrijednost je moja obitelj. Ona mi je pomogla da izrastem u osobu kakva jesam sad. Cijenim iskrena prijateljstva u kojima se osjećam ugodno i opušteno. Crkva i filozofija mi također pomažu oko mog shvaćanja temeljnih vrijednosti. One me izgrađuju, ali nastojim kritički, samostalno razmišljati o različitim problemima svakidašnjice. Spoznati sebe i biti smiren s onime što jesam, cilj je filozofije, a i moj osobni.“

Viktor, 20

 

            Osim pohvala na račun obitelji, ova mlada osoba u odnosu na prethodnike na širi način promišlja vrijednosti. U širem kontekstu promišlja i obitelj. Obitelj povezuje s prijateljstvima, i to onima koja su iskrena, prijateljstva koja pomažu da se osjeća ugodno i opušteno. U prijateljstvima kao takvima osjeća se nešto od ljepote obitelji. Čak i u udaljenim sredinama od zavičaja i roditeljskog doma zahvaljujućim dobrim prijateljima i prijateljstvu naslućuje se i proživljava iskustvo obiteljskog zajedništva. Udaljene studentske sobe i domovi u dobrom društvu i prijateljstvu, u dobroj komunikaciji i zajedništvu prerastaju u sjene i obrise obiteljskog doma. Prema nekim istraživačima najljepša i najdublja prijateljstva proživljavaju se i prakticiraju upravo u vrijeme mladenaštva.

            Studentsko promišljanje o vrijednostima upućuje na traženje mudrosti u vlastitom odrastanju i sazrijevanju. U tome okviru treba vrednovati filozofiju koja prema riječima ispitanika pomaže oko shvaćanja temeljnih vrijednosti. Uz filozofiju student spominje i Crkvu. Ova spoznaja ponajviše je formativne naravi: i Crkva i filozofija „izgrađuju“ studenta, mislioca, istraživača, mladića koji traži sebe i svoj identitet. Uz dragocjenu pomoć Crkve i filozofije student sam nastoji „kritički“ i „samostalno“ promišljati o situacijama svakidašnjice. U tome je okviru smjestio vlastiti cilj i vrjednosno usmjerenje. Student želi ponajviše „spoznati sebe“ i „biti smiren“ s onime što jest. Želi upoznati svoje mogućnosti i granice, svoju narav i poslanje.

            Vjerničko promišljanje i suočavanje s fenomenom vrijednosti i traženja smisla u snažnoj mjeri dolazi u sljedećem svjedočanstvu i primjeru. Student hrabro svjedoči o snazi i značenju vjere i vjerničkog identiteta u životu:

 

„Smatram da su najvažnije vrijednosti, one vrijednosti, koje promiče Crkva. Istina, pravda, ljubav, poštenje... Kao vjerniku, nezamislivo mi je govoriti o temeljnim vrijednostima, a da ih ne povežem s kršćanstvom. Meni osobno ustrajnost življenja kršćanskog života čini život kvalitetnim i radosnim.“

Andrija, 20

 

            Najvažnije vrijednosti su, prema riječima ovoga studenta, one vrijednosti koje promiče Crkva. Premda je riječ o vrijednostima koje imaju široko, opće, štoviše sveopće značenje, student ih izravno povezuje s Crkvom i kršćanstvom. Pravda, ljubav, poštenje i druge slične vrijednosti usko su vezane s fenomenom vjere – kršćanske vjere u koju uvodi Kristova zajednica, Kristova obitelj – Crkva. U njoj se događa zajedništvo sestara i braće u Kristu, u njoj niču mesijanska pravda, ljubav i poštenje. U njoj počinje i događa se novi Božji svijet, novo nebo i nova zemlja. Crkva uključuje nebrojene obitelji, prijateljstva i djela dobrote diljem svijeta, prostora i vremena. Crkva živi i svjedoči određene vrijednosti koje postaju dio osobnog života i identiteta.

            Povezanost Crkve i vrijednosti student Andrija produbljuje tvrdnjom – osobnim stavom prema vrijednostima i kršćanskoj vjeri: „Kao vjerniku, nezamislimo mi je govoriti o temeljnim vrijednostima, a da ih ne povežem s kršćanstvom“. Nema okolišanja i izbjegavanja izravnog spominjanja vjere i života, čak i onda kada se to nekima ne čini modernim a ni poželjnim činom. Može se iščitati da vrijednosti nastaju i oblikuje su u krilu Crkve, u srcu Kristova mističnog tijela, u okrilju zajednice vjernika okupljenih oko živoga Krista.

            Mladi vjernik nalazi smisao, sreću i vrijednosti u življenju kršćanskog života. Nije dovoljno „potražiti“ ili „pronaći“ „neke“ vrijednosti, nego treba živjeti u suglasju s vrijednostima kršćanskog nauka koje čine život „kvalitetnim“ i „radosnim“. Tek vjera koja se pretače u život, i to u potpunosti, daje životu ljepotu svrhu i puninu. Tek onda se susreću i očituju vrijednosti – prave vrijednosti koje promiče Crkva i koje su u dostatnoj mjeri interiorizirane – prihvaćene i usvojene u najdubljoj nutrini.

            Vrijednosti se kušaju i proživljavaju u iskustvu života. Ne događaju se u nekoj apstrakciji, u nekoj praznini, fluidu ili subjektivnoj ideji, nego u konkretnosti svakodnevice. Student Toma govori o vrijednostima malo drukčije od svojih kolega. Sve promišlja u dimenziji vremenitih zbivanja, premda u određenim granicama:

 

„Kao najvažnije životne vrijednosti bih, kao i svaki čovjek, izdvojio sreću, zdravlje, obitelj, ali čak i novac, jer htjeli mi to ili ne opovrgavati, novac danas pokreće svijet. No, novac je zapravo u suodnosu sa srećom, jer npr. onaj koji je financijski 'potkovaniji' omogućit će se si i zdraviji život, a čovjek kad je zdrav, ujedno je i sretan, no kao i sve u životu, i to je relativno.“

Toma, 19

 

            Umjesto duhovno-vjerničke zbilje ovaj student prvotno govori o vremenito-zemaljskoj stvarnosti. Spominje potrebu za srećom, za zdravljem, obitelji, te novcem. Ne isključujući nužno dimenziju vjere, spominje potrebu za vremenitim dobrima, spominje dimenziju stvorenja i stvorenoga. I stvoreno je u odnosu sa Stvoriteljem, uzrokovano je povezano sa svojim Uzrokom.

Analizirajući zadanu stvarnost student Toma osjeća težinu i breme ovoga svijeta, osjeća važnost novca i materijalne sigurnosti, te povezanost novca i sreće, kao i drugih okolnosti. Sve posjeduje neku svoju cijenu. Za sve se treba izboriti. Nije baš sve darovano. Nije sve idilično. Treba moliti, ali i treba raditi. Treba zaraditi i na pošten način privrijediti kruh naš svagdašnji. Treba naći – utrti put prema sreći, zdravlju, obitelji, materijalnoj i svakoj drugoj sigurnosti. Treba dati najbolje od sebe i uspjeti u mjeri koliko je to moguće i koliko je to potrebno.

            U nastojanju i radu oko dobrih i najboljih rezultata, posebno kada su u pitanju vremenite stvarnosti, treba znati granicu. Premda ukorijenjen u vremenitu stvarnost, student Toma ne zaboravlja relativnost vremenite zbilje. U trenutku kada spominje novac i zdravlje, postaje svjestan da i sam novac ne jamči sigurnost zdravlja, ozdravljenja i sreće. Čovjek ne može zaustaviti tijek vremena, prolaznost i ograničenost ljudskog bitka. Ne umanjujući značenje novca za neko veće dobro, ovaj je student svjestan ljudskih granica i ograničenja. Zdravlje se ne može kupiti, život se ne može zaslužiti i osvojiti. Nismo vlasnici ni života, ni mladosti, ni zdravlja. Trebamo postati svijesni pravih vrijednosti, vrijednosti koje ostaju, koje nisu relativne. Trebamo postati vrijednosti koje su najvažnije. Tek trebamo upoznati prave vrijednosti, trebamo postići blago koje neće zahrđati i koje moljac neće izgristi. Potrebno je njegovati krepost mudrosti i umjerenosti, razboritosti i pravednosti ne gubeći iz vida konkretan svijet i konkretne mogućnosti u darovanom vremenu i prostoru.