O Božiću u vlastitom životu

 


O Božiću u vlastitom životu

Promišljanje o Božiću u vlastitom životu promišljanje je o vlastitoj vjeri, o vlastitom odnosu prema misteriju, prema otajstvu Boga i čovjeka, otajstvu koje nadilazi ovozemaljsku spoznaju, granice vlastitog iskaza i izražavanja. U nekoliko rečenica nije lako opisati duboke i neizmjerne veličine misterija koji iznenađuje svojom jednostavnošću, ljepotom, uzvišenošću, toplinom i ljudskošću. Sve se događa u neposrednoj blizini, u vlastitom susjedstvu, u okolini, u svome mjestu, društvu, domu i obitelji. Sve se događa... Što se to zapravo događa, što je zapravo Božić?

1 a1 b

 

Što je Božić za današnje mlade ljude, za studente, za brucoše, za one koji se tek pripremaju za život i za ono što ih čeka s godinama vlastitog rada i stvaralaštva? Bilo bi lijepo kada bi postojala istraživanja koja bi mogla pokazati – ocrtati kako mladi ljudi koji su zakoračili u svijet odraslih promišljaju i tumače Božić. Mogli bi se upoznati barem neki odgovori, recimo, promišljaju li mladi studentske dobi, Božić kako se često predstavlja u medijima i društvu, kao dan obitelji, obiteljskog zajedništva, dan topline, povezanosti i sreće. Promišljaju li studenti Božić kroz neku vrstu humanizma, čisto antropološki – ljudski, bez vjerničkih konotacija i poruka. Moguće je da neki tumače Božić kao dio vlastite kulture, tradicije, običaja i navike, ako ništa drugo, kao sjećanje na uspomene iz djetinjstva, na osobite trenutke prožete osjećajima i ljepotom. Možda neki ovaj dan i blagdan, promišljaju više kao praznik, kao slobodno vrijeme, kao zabavu, odmor i razonodu. Zacijelo, neki u ovome danu prepoznaju prije svega blagdan – svetkovinu, u kojemu uz izuzetnu ljudsku i plemenitu poruku, ne zanemaruju duhovno-vjerničku razinu božićnog događanja i susreta.

            Umjesto bilo kakvih istraživanja i doumljivanja, korisno je osvrnuti se na nekoliko odgovora studenata pokraj nas – naših studenata, kako tumače Božić – Božić u vlastitom životu. Već prvi odgovor odražava određenu prisnost, kao i prvotnu dimenziju kojom tumači Božić:

 

„Božić mi je najdraži blagdan, iz istog razloga kao i nedjelja, jer se cijela obitelj okupi i nitko ne razgovara o svakidašnjim brigama. No, ne veseli me samo Božić, već i njegovo iščekivanje, njegov dolazak, advent.“

Toma, 19

 

           

Vrhunac Božića i božićnih blagdana, ova mlada osoba, tumači u dimenziji obitelji, u dimenziji okupljanja, susretanja i zajedništva. Sve je lijepo, barem na trenutak, bez svakidašnjih briga i zadaća. Interesantno je kako razmjerno mlada osoba spominje prisutnost svakidašnjih briga. Pitamo se, jesu li svakidašnje brige tek neki opći pojam kojim se često služimo ili upućuju na poteškoću, iskustvo težine i problema u vlastitom životu što narušava ljepotu mladosti i bezbrižnog odrastanja? Možemo li pretpostaviti da već razgovor o svakidašnjim brigama kao nešto što je donekle uobičajeno i normalno, postaje naporno i teško? Pitanje je, u kakvim se okolnostima događa i slavi Božić? Što današnji mladi, naša mladež živi? Kakvo iskustvo i spoznaje nose i proživljavaju? Kako izgleda njihov Božić?

Čini se, da je prema ovom prvom odgovoru, Božić ponajviše trenutak – prigoda da se učini određeni odmak od svakodnevice, od svakodnevne rutine, od vijesti koje iz dana u dan slušamo, od različitih zavrzlama i žutila informacija. Mlada osoba, zajedno sa svojim najbližima, zahvaljujući Božiću, može se makar na trenutak opustiti, susresti sa sobom i svojim bližnjima, živjeti ili barem naslutiti ljepotu mira, bezbrižnosti, radosti i mladenaštva. Možda se u traženju takvog iskustva traži, makar i nesvjesno, iskustvo bezbrižnosti djetinjstva, iskustvo ljepote odrastanja i zaštićenosti.

Iskustvo mira, opuštenosti i zaštićenosti događa se unutar obitelji, u zajednici najbližih i najdražih osoba, svojih roditelja, sestara, braće, bake, djeda i svih onih koji čine užu i širu obitelj, svoj dom i utočište. Student Toma je svjestan važnosti svoje obitelji, svoga doma, sredine koja mu je najviše pomogla da postane ono što je sada i koja ga najviše čini sretnim.

Osim iskustva Božića u obitelji, spomenuti student govori i o iskustvu čekanja. Slaviti Božić znači ponajviše čekati – iščekivati. Potrebno je dostatno se pripremiti. Do cilja se ne dolazi odjedanput, već kroz dužu pripremu i čekanje. Čekanje i iščekivanje katkad zna biti zamorno. Toliko toga prethodi vremenu Božića, vremenu neradnih dana i odmora, vremenu susreta i druženja u obitelji, vremenu slavlja, ugode i zajedništva. Katkad se pojavljuje nostalgija za domom, za blagdanom, za iskustvom koje motivira i osnažuje za hod kroz život. U tome kontekstu može se promišljati poruka adventa, poruka došašća – ljudskog i vjerničkog čekanja i pripremanja za radost božićnih dana i blagdana.

Vrijeme adventskog čekanja i iščekivanja prepoznatljivo je po posebnom pred-blagdanskom ugođaju koji je prisutan i vidljiv na mnogim javnim mjestima, ulicama i trgovima. Sve je puno različitih ukrasa, dekoracije i detalja koji ne ostavljaju ravnodušnim:

 

„Božić mi znači puno i volim vrijeme adventa u koje se osjeća posebna blagdanska toplina. Na Božić me najviše asocira zvon zvona i božićna jelka.“

Benjamin, 18

 

           

Premda se govori i o blagdanskoj dekoraciji, naglasak nije prvotno na pred-blagdanskim ukrasima i urešenosti gradskih sredina, nego je govor o blagdanskoj toplini. Riječ je o blagdanima prožetima posebnim ozračjem. Spomenuta je riječ „toplina“ bez daljnjih i dubljih tumačenja ovoga pojma. Spomenuta „posebna blagdanska toplina“ događa se u okviru adventa. Student Benjamin prepoznaje blagdansku toplinu u vremenu koje prethodi samom Božiću. Time, neizravno govori o ljepoti blagdanskog čekanja i iščekivanja, o ljepoti blagdana, čak i onda kada se ne događaju samo u obitelji i u najužem krugu, njemu bliskih i dragih osoba. Ljepotu adventa – došašća ovaj student prepoznaje u nastojanju naših sugrađana da na vrijeme pripreme gradove i mjesta za najradosniji i najomiljeniji kršćanski blagdan – blagdan Božić. Imajući u vidu i vanjsku dimenziju pripreme i mnoge ukrase, osjeća se, makar i neizravno, ljepota i značenje došašća i Božića.

Povezivanje Božića sa zvonjavom zvona i božićnom jelkom govori u prilog jednostavnosti i raširenosti božićnih običaja i izvanjske manifestacije onoga što se događa duboko u nutrini mnogih naših suvremenika i sugrađana. Zacijelo i Benjamin u svojoj 18. godini nije izuzet od praćenja onoga što se događa u njegovoj blizini, što se događa pokraj njega i u njemu samome. Za nadati se da uz ljepotu predbožićne i božićne dekoracije ovaj student kao i drugi prepoznaju onu toplinu i ljepotu koja dolazi prvotno od Krista Gospodina – Svjetla koje rasvjetljuje svakog čovjeka u dubinama nutrine i srca:

 

„Božić za mene znači rođenje Isusa. Tada se osjeća posebna ugodna atmosfera i prisutna je radost.“

Ilija, 21

 

Ova se misao veže uz prethodne, vrednujući Božić prvotno kroz neko posebno ozračje, radost i toplinu. Ipak, za razliku od prethodnih citata student Ilija spominje Isusa i njegovo rođenje. Čini se da ovaj student ne zaboravlja prisutnu pojavu, pojavu da se u svijetu i vremenu površne religioznosti i sekularizma Božić veže uz različite manifestacije i dodatke, ali bez vjerničkih obilježja. Blagdan Božića, premda u svome imenu uključuje jasnu i znakovitu poruku, ostaje u suvremeno doba postmoderne bez Isusa – maloga Boga, bez simbola onoga koji čini središte i svrhu blagdana.

Premda student spominje rođenje Isusa, izostaje neki duži, širi i dublji odgovor o značenju Božića u njegovu životu. Izostaje neka dublja vjernička analiza i aktualizacija Božića. Pored svega, ohrabruje makar kratka naznaka vjerničke dimenzije ove svetkovine, povezivanje blagdanskog ozračja i rođenja Spasitelja.

Nešto šira i dublja problematika prisutna je kod studenta Viktora. U njegovom promišljanju Božića prisutne su prethodne misli, ali i konkretno suočavanje s današnjim razumijevanjem i prakticiranjem božićnih blagdana u našemu društvu i kulturi:

 

„Božićno vrijeme je vrijeme posebne duhovnosti, nade, iščekivanja. U današnje vrijeme taj osjećaj se pomalo počeo gubiti pošto to postaje marketinški trik, sredstvo zarade, okretanje materijalnim vrijednostima što je žalosno jer se gubi izvorno značenje, vrijednost tog razdoblja. Iščekivanje Božića treba uvijek biti iščekivanje Krista.

Božićno jutro je uvijek posebno. Ide se na misu. Vani je hladno, a za mise kao da se pali vatra u nama, te nas tako duhovno ugrije. Također to vrijeme u meni izaziva brojne uspomene, osjećam zajedništvo obitelji i zbog toga svega, veoma sam radostan.“

Viktor, 20

 

            Student Viktor na spontan i jednostavan način progovara o Božiću. Govori o Božiću u svome domu. Osim govora o zajedništvu u obitelji, Viktor na vedar način govori o iščekivanju Krista, o toplini koja dolazi od malenog Boga – Božića. To se na poseban način događa u misi, u euharistijskom slavlju: „za mise kao da se pali vatra u nama“, te nas to na neki način „duhovno ugrije“. Ovaj student ne traži toplinu „samo“ u obiteljskom domu, nego i u crkvi, na misi, u obiteljskom ozračju Božjeg hrama, u svetoj liturgiji i misnoj žrtvi.

            Viktor je svjestan da je božićno vrijeme kao vrijeme posebne duhovnosti narušeno u današnjem ambijentu zbog mtarijalnih vrijednosti. Umjesto božićne topline pojavljuje se hladnošća međuljudskih odnosa koju izvanjski ukrasi, kupovanje i novac ne mogu nadomjestiti.

Slično promišljanje susrećemo i kod studenta Andrije. Problematici vezanoj uz različito tumačenje i postupanje tijekom božićnih blagdana pridružuje praksu komercijalizacije božićnih darova:

 

„Božićni blagdani su mi najdraže doba godina. Nažalost, taj predivan blagdan Isusova rođenja sve više biva narušen materijalizmom. Darovi postaju važniji od ljudi, a Isusa se pokušava potpuno odmaknuti od Božića. Božić mi je poseban zbog obiteljskog zajedništva, a ne zbog darova. Darovi pružaju trenutnu i prolaznu sreću, a zajedništvo obitelji je ono što me ispunjava. To ispunjenje je dubinsko i istinsko, to ispunjenje je jedino što želim ispod božićnog drvca.“

Andrija, 20

 

            Andrija u svome iskazu također upozorava na prisutnost negativnih pojava vezanih uz obilježavanje božićnih blagdana. S jedne strane priznaje da su mu božićni blagdani najdraže doba godine, no s druge strane upozorava da „predivan blagdan Isusova rođenja“ sve više biva ugrožen materijalizmom i izvanjskim darovima. Darovi prema Viktoru pružaju „trenutnu i prolaznu sreću“. Darovi su na neki način postali sebi svrha. Povezanost s Kristom i izvornim Božićem gubi se zbog vlastite površnosti i materijalizma.

Ovaj student traži božićno ispunjenje koje će biti „dubinsko i istinsko“. Jedino ovo ispunjenje želi za dar „ispod božićnog drvca“. U interesantnim i slikovitim riječima naš student izriče svoju vezanost uz Božić, važnost ovoga blagdana u vlastitom životu. U brementim riječima i tvrdnjima student izriče i svoju brigu za ispravan odnos prema svetkovini Božića. Nije mu svejedno što se događa u našoj životnoj okolini. Nije mu svejedno što se Isusa pokušava „potpuno odmaknuti od Božića“. Božić je „predivan blagdan“ koji zaslužuje poseban odnos prema Gospodinu, ali i unutar obitelji i sredine u kojoj se svetkuje.

            Uspoređujemo li različite odgovore studenata, nailazimo na neke zajedničke karakteristike koje se očituju prije svega u traženju božićne topline unutar obiteljskog doma, u proslavi blagdana koji ispunja radošću, budeći uspomene i otvarajući put za ono posebno što čini Božić Božićem.