O sreći

 


O sreći

Što je sreća? Što znači biti sretan? Što znači biti sretan u današnjem vremenu? Što znači govoriti o sreći, o pojmu kojeg tako često čujemo, a još uvijek ga malo poznajemo u njegovoj dubini i izvornom značenju? Neki čak znaju pitati, postoji li sreća, nije li sreća nešto subjektivno što svatko sam određuje. Kako definirati sreću? Kako shvaćamo sreću? Kako tumačimo ovaj značajan pojam?

Što znači biti sretan za današnje studente? Kako mladi studentske dobi definiraju sreću? Kako ju oni shvaćaju i tumače? Na koji način govore o sreći? Kakvi su odgovori koji daju o ovome pojmu? Jesu li to neki općeniti odgovori ili su dovoljni razrađeni i konkretizirani, te proizlaze iz vlastitog iskustva, odrastanja i života?

4 a4 b4 c


Samo indikativno, dovoljno je osvrnuti se na nekoliko odgovora iz naše životne blizine, čuti odgovore studenta koji još traže sebe, svoj životni put, svoj put do sreće. Bilo bi vrijedno upoznati različite odgovore na ovo pitanje, čuti mnogo odgovora. Čini se da je još uvijek malo istraživanja o sreći. Tema koliko god je bliska i jasna, toliko je daleka i neuhvaljitva:

 

„Biti sretan znači prihvatiti sve što ti život pruža. Potrebno je nositi se s onim teškim stvarima, a biti zahvalan na lijepim stvarima i uspomenama.“

Benjamin, 22

 

Mladenački entuzijazam, hrabrost, usmjerenost na sebe, ali i na sve najbolje može se prepoznati u izričaju „prihvatiti sve što ti život pruža“. Sreća bi prema ovome navodu značila živjeti punim plućima, potpuno se prepustiti životu, prihvatiti život sa svim svojim mogućnostima i prigodama za ostvarenje. U prihvaćanju svega što život pruža može se naslutiti veliki optimizam mladenaštva. Mlada osoba osjeća kao da je svijet njezin, sve je moguće, sve može učiniti, sve se vrti oko nje, sve je onako kako ona želi. Stječe se dojam kao da mlada osoba nosi svijet. Ništa joj nije teško, sve može, sve je nadohvat ruke, sve želi upoznati, sve želi postići. Neki uz ovo tumačenje vežu i radost i uživanje.

Što znači prihvaćanje svega što život pruža? Je li to nužno radost, uspjeh, napredak i ostvarenje planova? Je li mlada osoba svjesna svijeta oko sebe ili je mladenački entuzijazam toliko jak i moćan da gotovo ne primjećuje drugu stranu medalje? Već u drugoj rečenici ista osoba izričito spominje i „teške stvari“. Potrebno je znati ophoditi s teškim situacijama života, s kušnjama, problemima, ograničenjima i razočaranjima. O kakvim se poteškoćama radi, autor citata ne otkriva, ali zato jasno kazuje da je potrebno moći se nositi s teškim situacijama. Riječ je o određenom umijeću, o sposobnosti snalaženja kada se osjeća težina stvarnosti. Sretna je ona osoba koja može izdržati pred naletima teških situacija i teških trenutaka.

U istoj rečenici gdje student spominje teške situacije, navodi i lijepe stvari i uspomene koje nosi životni put. Dok je za suočavanje s teškim situacijama potrebno posjedovati odgovarajuće umijeće, za lijepe događaje i ugodne trenutke potrebno je zahvaljivati. Osim zahvaljivanja, traži se još više. Sama osoba bi trebala biti zahvalna, trebala bi živjeti zahvalnost, trebala bi u radosti očitovati i svjedočiti zahvalnost na svim darovima koji nas okružuju. Tek onda možemo govoriti o sreći. Jesmo li ušli u trag citata ovoga studenta? Jesmo li shvatili njegovu poruku? Bi li se ta osoba suglasila s ovim tumačenjem? Pitamo se, što znači biti sretan. Je li sreća više stanje, kvaliteta osobe ili se radi samo o trenucima?

 

„Sreća je u trenucima. Javlja se u događajima koji su za nas posebni. Mnogi ljudi će različito tumačiti sreću. Za mene je sreća blisko povezana s osjećajem mira jer samo u miru mogu poimati sreću u punom smislu. Ta sreća također može biti, vidjeti obitelj nakon dužeg vremena, razgovor s osobom koja nas razumije, činjenje onoga što volimo i što nas ispunjuje, neko ugodno iznenađenje i drugo.“

Viktor, 20

 

            Nakon pomnog čitanja i iščitivanja odgovora ovoga studenta stječe se jedan novi uvid u govoru o sreći. Student sreću traži u trenucima, ali sama sreća nije svedena na trenutke, nego iskustva sreće o kojima svjedoči nose vrijeme, nose vlastitu svijest o kvaliteti postojanja koje upravo po tim trenucima postaje ugodno i pruža osjećaj zadovoljstva. Mlada osoba je svjesna da gotovo svi različito shvaćaju i tumače sreću. Ipak, ne izbjegava dati odgovor na pitanje, što je sreća prema vlastitom shvaćanju i tumačenju. U tome smislu, sreću povezuje uz osjećaj mira, veže je uz susret s obitelji nakon dužeg vremena, uz razgovor s dragom osobom, uz postupke koje voli i koji nas ispunjavaju, drugim riječima uz „neko ugodno iznenađenje“. Ponovno se pojavljuje pojam trenutka, ali je riječ o trenucima koje možemo zvati događajima, iskustvom, blagom – srećom.

            Isticanje važnosti mira (na prvome mjestu) doziva u svijest situacije i iskustva koja su daleko od mira. Tko zna koliko je u svima nama prisutno nemira, nervoze, žurbe, strahovanja ili možda pretjeranih očekivanja i razočaranja. Što znači proživljavati iskustvo mira? Što znači biti sretan po iskustvu mira u svome bitku? Zbog čega je mir toliko značajan? Zar se već u ovoj dobi osjeća potreba – žurna potreba za mirom kako bi se došlo do sreće?

            Uz iskustvo mira, sreću student veže uz obitelj koja ga čini sretnim, koja mu nedostaje, koju nosi u sebi iz dana u dan. Kako to piše u prvome licu množine, za pretpostaviti je, da to prema njegovim riječima, vrijedi i za mnoge druge – mlade osobe, njegove vršnjake i kolege. Osim obitelji osjeća potrebu za prijateljstvom, za pravim prijateljstvom koje također vodi sreći. Prihvaćanje i potpora dobrih prijatelja usrećuje i ispunja. Značajno je da osoba čini ono što voli, za što je stvorena. U tome kontekstu moglo bi se promišljati o fenomenu zvanja i poziva, o životnom putu, ali i o različitim hobijima, sklonostima, umijećima i stvaralaštvu svakog pojedinca bez obzira na različitosti.

            Za neke studente najvažnije je živjeti u suglasju s vjerom i moralom. Etika i odnos s Kristom pružaju novo iskustvo, dimenziju i dubinu govora o sreći:

 

„Sreća je kad svoje obaveze obavljam savjesno. Kad na kraju dana legnem i znam da nisam potratio dan. Za mene je rad izvor zadovoljstva i sreće. Sreću također nalazim u Kristu. Samo On pruža taj istinski mir i pravu radost.“

Andrija, 20

 

            Određena urednost i organiziranost rada i stvaralaštva pruža iskustvo zadovoljstva i sreće. Već na naravnoj razini sreća se veže uz redovito ispunjavanje dužnosti. Upravo u toj naravnosti i ljudskosti traži se sreća. Fascinira divljenje i prepoznavanje nečeg velikog u svagdašnjici života, u savjesnom vršenju vlastitih obveza. Poštivanjem savjesti čovjek se otvara neizmjerju vlastitog duha i nutrine, neizmjerju otajstvenosti i vezanosti uz dobro. Student je sretan jer u mogućoj lijenosti i nemaru nije „potratio dan“. Sretan je što može mirno počinuti i odmoriti se nakon uspješnog – sretnog dana. Dan je bio uspješan i sretan jer ga je proveo u redu i radu, jer je slušao svoju savjest – glas svoje nutrine.

            Mnogim studentima pozornost će privući tvrdnja studenta prema kojoj je „rad izvor zadovoljstva i sreće“. Pitamo se, koliko je studenata kojima je rad toliko lijep, dobar i poželjan. Za koliko studenata rad predstavlja „izvor zadovoljstva i sreće“? Koliko bi u postotku bilo takvih studenata? Izrečena misao, čak i u metafori, posjeduje svoju težinu. Moguće je da još uvijek ima studenata koji ne samo da cijene studij i rad, nego ih istraživanje i učenje doista usrećuje i jača, pokreće i raduje. Ukoliko pojam rada povežemo s prethodnim pojmom sreće dolazimo da interesantne i bremenite povezanosti. Učenje i rad dobivaju svoju snagu i smisao u povezanosti sa savješću kao nutarnjim glasom i nadahnućem za stvaralaštvom. U savjesti, u svojoj najdubljoj nutrini vjernici prepoznaju glas Božji kojeg treba poštivati i koji vodi pravoj sreći.

            Tražeći sreću u poštivanju savjesti i radu koju usrećuje, ovaj student ostaje otvoren za još višu i najvišu razinu sreće. Konačnu sreću nalazi, prema vlastitom svjedočanstvu, u Kristu. Samo Krist pruža istinski mir i pravu radost. U otvorenosti određenim vrijednostima, kao što su učenje i rad, ispunjavanjem dužnosti, te poštivanjem savjesti, student se u vjeri otvara Kristu. Uz naravnu prisutna je i vjernička razina zadovoljstva i sreće. Sreća se događa na više razina u cjelini čovjekove osobnosti i odnosa s drugima. Ovaj mladi vjernik pronalazi se u vjeri i dobroti, u onome što ga zanima, usrećuje i ispunja. Na ove misli nadovezuje se još jedno svjedočanstvo:

           

 

„Sreća je raditi stvari koje te interesiraju. Čineći dobro, mi umnožavamo sreću. Za mene je sreća pomagati drugima.“

Ilija, 21

 

Što je sreća? Što je sreća za ovoga studenta? Dok se kod prethodnog studenta sreća veže uz poštivanje glasa savjesti, u ovome je svjedočanstvu sreća u djelima dobrote. Djela dobrote povezuju i čine cjelinu u oba odgovora. Poštivati glas savjesti znači činiti dobra – prava djela. Dobrota i pomaganje drugima uključuju poštivanje glasa savjesti koji uvijek iznova poziva na hod u dobroti, na konkretna djela ljudskosti i susretljivosti. Čineći dobro, događa se i dolazi sreća. Samo učenje, studij i rad može biti usmjereno pomaganju drugima, služenju bližnjima, posebno potrebitima.

Dobro je za kraj ovog promišljanja na koje su nas poveli citati studentskih promišljanja upitati se, koja je budućnost njihova studija i studija tolikih mladih pokraj nas. Kamo je usmjeren njihov studij, učenje, čitanje, pisanje, cjelokupan rad? Je li sve usmjereno samo izgrađivanju karijere, materijalnoj sigurnosti i situiranosti ili postoji veća, šira i dublja motivacija? Gledaju li sadašnji studenti prvotno na sebe i svoj uspjeh ili pred očima vide ili barem traže također opće i zajedničko dobro? Povezuju li vjeru i život, savjest i dobrotu, rad i sreću? Jesu li na putu prave sreće? Žive li sreću? Šire li krugove sreće drugima povećavajući i vlastitu sreću i zadovoljstvo?