O Zagrebačkoj katedrali

 


O Zagrebačkoj katedrali

U Zagrebu se nalazi najveći broj studenata. Mnogi studenata žive u Zagrebu, ali ih također mnogo dolazi iz različitih dijelova Lijepe naše. Interesanto je upoznati stavove studenata o tome kako promišljaju o Zagrebačkoj - Stepinčevoj katedrali i Prvostolnici, o najvišoj sakralnoj građevini Hrvatske. Vjerujemo da su mnogi studenti svjesni njezine ljepote, važnosti, veličine i značenja. Neki studenti možda ne poznaju brojne ljepote i značajke naše – Zagrebačke katedrale. Štoviše, čak i oni koji s očaranašću i poštovanjem gledaju na Katedralu, još nisu upoznali svu njezinu povijest, njezine umjetnine, njezinu riznicu, njezinu poruku i veličinu. Za neke, posebno one koji dolaze iz drugih dijelova Hrvatske, Katedrala je još uvijek nova, nepoznata i neupoznata u svojoj veličini, i u doslovnom i u prenesenom značenju.

3 a3 d3 e


Dovoljno je osvrnuti se na neke studentske komentare i odjeke na našu katedralu i prvostolnicu:

 

„Naša katedrala je crkva koja ima veoma zanimljiv izgled. Uvijek me je interesiralo na koji način su ljudi nekad mogli izgraditi ovakvu građevinu čiji je stil gradnje na vrhunskom nivou. Najviše mi se sviđa njezin vanjski izgled.“

Benjamin, 22

 

           

Brojni promatrači polaze uobičajenim smjerom gledanja. Oči promatraju prvotno vanjštinu. Polaze od onoga što je vanjsko, što je odmah uočljivo. Pojedinac svoju pozornost usmjeruje na ono što vidi, što se nalazi neposredno ispred njega. U smislu razmatranja, promatrač polazi najprije od izvanjske stvarnosti, a onda postupno i sve dublje, doživljava, promišlja, vrednuje, naslućuje stvarnost u sebi. Čak i u spomenutom primjeru gdje je naglasak na vanjskom izgledu Katedrale koji je oduševio studenta, prisutno je ono „više“. Oduševljava ga sama Katedrala, način gradnje, umijeće stvaralaštva i ljudskog genija izraženog u kamenu i odjelotvorenog u spomeniku. Ljepotu i umijeće stvaralaštva doživljava već u vanjštini ove katedrale, onoga što je najbliže iskustvu i vlastitom umijeću gledanja.

Divljenje Katedrali s obzirom na njezinu vanjštinu produbljeno je u dijelu rečenice kada student piše da ga je uvijek „interesiralo na koji način su ljudi nekad mogli izgraditi ovakvu građevinu čiji je stil gradnje na vrhunskom nivou“. Pitamo se, razmišlja li student prvotno u smislu arhitekture i umjetnosti ili u smislu duhovnosti i mistike koja je nekoć (ne tako davno) bila toliko jaka i snažna da su nastajala velebna djela i spomenici poput ove katedrale i tolikih crkava i svetišta, a danas, danas je nekim vjernicima teško otići u crkvu, nemaju vremena, volje, motivacije, traže razlog, mnogo toga dovode u pitanje ovisno o vlastitom raspoloženju.

U ljepotu naše prvostolnice veže se i njezina obnova. Misli su slične kao i u prethodnom citatu:

 

„Katedrala je predivna izvana i iznutra. Sviđa mi se stil kojim je građena, a živeći u blizini Katedrale, primjećujem kako ona privlači 'domaće' ljude kao i brojne turiste. Žao mi je što Katedrala nikako da se obnovi, no bez obzira na to ona zaustavlja dah. Ne mogu ni zamisliti koliko je truda uloženo u takvu građevinu.“

Viktor, 20

 

Viktor govori o ljepoti Zagrebačke katedrale, o njezinom vanjskom izgledu, ali i o unutrašnjosti. Ponovno je prisutno određeno divljenje. Ljepota Katedrale i Prvostolnice „zaustavlja dah“. Također spominje kao i prethodni student, premda drugim riječima, koliko je napora uloženo u ovu građevinu. Spominje mnoge njezine posjetioce, navodi „domaće“ ljude i brojne turiste. Spominjući i vanjštinu i unutarašnjost Katedrale, daje određenu prednost njezinom vanjskom izgledu, stilu u kojemu je građena. Naglasak je više na Katedrali kao građevini, a manje o njezinom nekom dubljem značenju.

Student Viktor izražava određenu žalost što ova katedrala još uvijek nije obnovljena, što na neki način nije dovršena. Mladi čovjek kao da želi pred sobom „imati“ gotovu građevinu, gotovu crkvu, gotovu katedralu i svetište. Katedrala nije „gotova“. Još uvijek je u fazi obnove, u fazi postupne, složene, strpljive i dugotrojne restauracije. Tema obnove Zagrebačke katedrale, i to one „vanjske“ obnove, asocira ne jednu dublju i puno važniju dimenziju. Crkva koja nije samo građevina, već je i ustanova – zajednica naroda Božjeg, stalno se obnavlja i pomlađuje. Stalno je u potrebi da se obnavlja, da se mijenja, da se popravlja, da se pomlađuje, da se prilagođava. Crkva se obnavlja da bi bila mlada i lijepa za današnje  vjernike, da bila privlačna, živa i jaka, da bi bila vidljivo svjedočanstvo za Krista, za kraljevstvo nebesko koje već sada počinje. Crkva je u službi Krista i njegova kraljevstva. Zbog kušnji kojima je u svijetu stalno izložena, u vremenitosti ljudskih elemenata i grijeha njezinih članova, Crkva je trajno potrebna obnove.

Poziv na obnovu Crkve, poziv je na obnovu njezinih vjernika. Svi vjernici, kao braća i sestre – djeca Božja čine Crkvu koja se trajno obnavlja. Vjernici su pozvani na obnovu, na obraćenje, na novi život u Kristu. Vjernici su pozvani na svetost, na jedan novi, bolji, ljepši i drukčiji svijet koji dolazi od Boga. U okviru Crkve, te velike i najveće ustanove na svijetu svaki je vjernik pozvan dati vlastiti doprinos u obnovi i napretku društva, vjere, navještaja, dobrote, služenja i zajedništva s drugima. Svi smo pozvani na obnovu. Crkva pomaže na putu obnove. Snagom Božjeg Duha, Crkva obnovlja i oplemenjuje društvo i svijet. Crkva je gradila i gradi tisućama godina kulturu, civilizaciju ljubavi, jedan novi svijet. Evo sada, u ovo vrijeme, i mi smo dionici te kulture, te civilizacije, tog svijeta. I mi smo dio te Crkve. Na to nas podsjeća i Katedrala i njezina obnova.

Na putu obnove i svih napora koji prate ozbiljan i odgovoran životu u vjeri, vjeri Crkve, potrebna je snaga i izdržljivost. Djeci Božjoj ponuđena je hrana koja dolazi odozgo. Ponuđen je uskrsli Krist pod prilikama kruha i vina. Sve se to događa po slavlju euharistije. To je vrhunac života svake crkve, i one od kamena, i one žive, sastavljene od mnoštva vjernika, klanjatelja u Duhu i istini:

 

„Prvostolnicu doživljavam kao majku svih crkava u Hrvata. Njezinu estetsku ljepotu uveličava slavlje euharistije. Katedrala mi je najljepša izvana. Njezina veličina i ljepota oduzimaju dah.“

Andrija, 20

 

            Euharistija kao izvor i vrhunac kršćanskog života neizmjerna je radost i snaga u životu vjernika. Tek po euharistiji ljepota i velebnost kako katedrale tako i malene seoske crkve dobiva svoj puni smisao, svrhu i značenje. Euharistija kao gozba Kristove ljubavi jedinstveno je iskustvo zajedništva bez obzira na razlike, međusobne udaljenosti i naša ograničenja. Kamena građevina pokušaj je i nastojanje da se opredmeti i učini vidljivim simbolika onoga što se događa u crkvi i svetištu. U euharistiji ponazočuje se – uprisutnje naše spasenje u naviještaju riječi Božje i u svetoj pričesti. Sveta misa nije samo sjećanje na velika Božja djela, nego je i spomen – iskustvo kršćanskog misterija (otajstva) ovdje i sada za svakog pojedinog vjernika i u cjelini naroda Božjeg. Divljenje koje ovaj kao i prethodni studenti izražavaju pred Katedralom kao građevinom jeka je još već divljenja zbog kojega su građene crkve širom svijeta. Uživajući u ljepotama kamenih crkava, njihovom umjetničkom izričaju, njihovoj veličini i značenju, ne zaboravimo euharistijski susret s trpećim i uskrslim Kristom i Spasiteljem. Ne zaboravimo na nedjeljnu misu, na euharistiju kao čin zahvaljivanja i hvale nebeskom Ocu, kao čin osnaženja i okrjepe za svagdašnje izazove i naše obveze u društvu, studiju i obitelji.