Put prema sreći

 


Put prema sreći

 

5 a5 b

Promišljajući o sreći, pitamo se, gdje boravi sreća? Gdje je sreća? Gdje se nalazi? Koji je put prema sreći? Kako stići do sreće? Kako ju ostvariti u svome životu? Kako doći do nje? Što nam je činiti? Koji je pravi put? Gdje ju treba potražiti? S ovim pitanjima suočila se nekolicina studenata s različitih fakulteta i očekivanja od budućnosti. Osvrnimo se na njihove odgovore. Analizirajući makar u bitnim crtama njihove refleksije, razmišljajmo o vlastitim odgovorima, o vlastitom hodu prema sreći:

 

„Sreća boravi u nama. Potrebno je prihvatiti samoga sebe te tako istinski prigrliti sreću. Nije sretan tko puno ima, sretan je onaj tko malo treba.“

Benjamin, 22

 

            Susrećemo tvrdnju prema kojoj „sreća boravi u nama“. Što znači kada kažemo da sreća u svima nama? Zbog čega onda nisu svi sretni? Je li sreća određena mogućnost koju treba ostvariti? Je li ona poput darovanog talenta koju tek treba otkriti? Ili je ona poput nekog umijeća – spobosobnosti koju tek treba razviti? Znači li spomenuta tvrdnja da svatko može biti sretan ukoliko se dogodi više okolnosti koje će zajedno dovesti do sreće? Jesu li sve to neke spekulacije daleko od stvarnog života i stvarne sreće?

            Trebamo priznati da često čujemo tvrdnje poput ove „sreća boravi u nama“. Sreća je tu, tako blizu, nadohvat ruke, samo ju treba prihvatiti, te doći do nje. Neki će reći, to nije ni lako ni jednostavno. Drugi će pitati, na koji način to provesti? Student svoju tvrdnju proširuje i pojašnjava dodatnom, novom rečenicom: „Potrebno je prihvatiti samoga sebe te tako istinski prigrliti sreću“. Prisutnost sreće u svima nama se konkretizira po prihvaćanju samoga sebe. Što označava prihvaćanje samoga sebe? Je li riječ o prihvaćanju samoga sebe u okviru vlastitih mogućnosti i ograničenja, vlastitih prednosti i slabosti, vlastitih kvaliteta i manjaka ili se misli nešto više? Je li riječ o iskrenom odnosu prema sebi, svojoj nutrini, svome duhu, umu, svome najdubljem biću? Ili je možda riječ o prihvaćanju sebe kao izvorno sretnog bića, u smislu darovanosti, u smislu tolikih mogućnosti koje su svakome pojedincu na različit način i u različitim omjerima dodijeljene? Možda je riječ ponajviše o stavu zahvalnosti, o stavu poštovanja i odgovornosti pred darovanim životom, mladošću, zdravljem, snagom, znanjem, spoznajama, iskustvom, bližnjima, roditeljima, obitelji, domom, prijateljima. Dovoljno je sjetiti se kako je vrli mislioc izrekao: „Nema tako dobrog puta do drugih ljudi, do prirode, svijeta i samog Boga, nego što je to put do samoga sebe“. Nekako, u refleksijama i komunikaciji pokušavamo tražiti daleke i uzvišene odgovore, a zaboravljamo ili zanemarujemo polazište promišljanja, polaznu točku spoznaje i umovanja, a to smo mi sami. Zaboravljamo ili zanemarujemo sreću što uopće možemo misliti, spoznavati, maštati, planirati, stvarati, prosuđivati, prihvaćati, voljeti, rasti, odrastati, sazrijevati, te otkrivati.

            Filozofija kao ljubav prema mudrosti na osobit način pokušava pomoći otkrivanju puta prema sreći:

 

„Sokrat tvrdi da je filozofija sretan način života. Sreća je odsutnost patnje. Smatram da kako bi čovjek došao do sreće, živio sretnim životom, mora se osloboditi svega što u njemu izaziva patnju.
Patnja se ne smije potiskivati, gurati u stranu, već je čovjek treba spoznati i nadvladati odnosno ovladati onime što nas čini nesretnima, što našu dušu čini bolesnom. Bez prisustva patnje čovjek spoznaje svoj mir i ostvaruje svoju savršenu mogućnost.“

Viktor, 20

 

            Nadovezujući se na Sokratovu misao, sama filozofska promišljanja vode sretnom načinu života. Pomažu misliti, tražiti, osluškivati svijet oko nas i u nama. U osluškivanje svijeta ulazi i suočavanje s teškim trenucima postojanja. Prisutnost patnje izaziva puno pitanja i traži odgovor. Prema riječima studenta Viktora patnja se ne treba potiskivati, već ju treba spoznati, njome ovladati. Dok je u prethodnom citatu naglasak bio na susretu sa samim sobom i upoznavanjem sebe da bi se spoznaja smisla i sreće mogla širiti dalje, ovdje je težište na spoznaji i suočavanju s patnjom i njezinim prevladavanjem kao putu prema sreći. Patnja u tome kontekstu predstavlja svojevrsni izazov za borbu, za rad, za nadilaženje sebe i vlastitih granica i ograničenja.

            S jedne strane student Viktor spominje da se s patnjom treba suočiti da bi se došlo do sreće, s druge strane u njegovu shvaćanju sreće nalazi se i nešto od epikurejskog tumačenja smisla i sreće. Sreća je prema tome prvotno u ugodi. Sve što je neugodno, bolno, teško jest na određen način negativno i loše. Do sreće se dolazi kako student piše „bez prisustva patnje“. U takvom stanju „čovjek spoznaje svoj mir i ostvaruje svoju savršenu mogućnost“. Dakako, nije realno očekivati život bez poteškoća i trpljenja. Uvijek postoji ono „ali“. Umjesto idiličnog, lijepog i bezbolnog života s vremenom nailazimo na različite protivštine i probleme. Sreća bi se nalazila u ovladavanju patnjom, njezinom umanjivanju i uklanjanju iz naše blizine.

            Subjektivna dimenzija traženja i tumačenja sreće prisutna je kod studenta koji na sažet način spominje što je već prije na određen način izrečeno o putu prema sreći, ali donosi i neke nove spoznaje:

 

„Sreća ne boravi u stvarima, već u ljudima. Ipak, ljudi imaju različite definicije sreće. Ali u suštini smatram da o samome čovjeku ovisi hoće li biti sretan, svaki pojedinac kroji svoju sreću, s kojom je nekad zadovoljan, a nekad mu nije dovoljna.“

Toma, 19

 

            Sretan bi bio onaj čovjek, prema studentu Tomi, koji sreću traži na pravi način. Na početku citata spominje da „sreća ne boravi u stvarima, već u ljudima“. Čini se da aludira na problem materijalizma i traženja sreće u ovozemaljskim dobrima. Nikakva materijalna dobra ne bi mogla zamijeniti odnosno nadomjestiti naše bližnje, naše životne suputnike, našu komunikaciju, našu blizinu, naše prijateljstvo, naše susretanje, našu komunikaciju i naše zajedništvo. Materijalna blaga dobivaju smisao ukoliko su u službi više osoba, ukoliko se dijele, ukoliko pomažu na putu međusobnog rada i suradnje, na području bolje kvalitete svijeta koji se gradi zajedničkim snagama.

            Student Toma svjestan je da postoje različita shvaćanja pojma sreće, svjestan je da postoji vrjednosni pluralizam, koji nerijetko zamagljuje stvarne vrijednosti, smisao i svrhu, te istinu kao takvu. Ponekad se ne zna što je ispravno, a što nije. Imajući u vidu koliko se danas pozornosti daje svakom pojedincu i njegovim odlukama, Toma ističe da „o samom čovjeku ovisi hoće li biti sretan“. Uz mnoga prava koja se nalaze pred pojedincem, nalaze se i mnoge dužnosti koje ga obvezuju. Put prema sreći nije proizvoljan i fluidan, već je konkretan i sudbonosan. U isto vrijeme prisutna je i sloboda i odgovornost. Upravo u toj dimenziji dio studenata (i odraslih) „pada“. Nekad je teško usuglasiti slobodu i odgovornost. Jednostavno rečeno, „može se i učiti i ne učiti, pasti ili proći ispit“. Slobodno vrijeme velik je izazov i kušnja. Što činiti, kako dobro rasporediti vrijeme? Kako dobro studirati? Kako biti dobar student? Kako pošteno i savjesno raditi? Kako biti dobar upravitelj zemaljskih dobara, darovanog vremena, darovanih mogućnosti za studij, učenje i rad? Kako naći put do sreće u konkretnosti svoga puta i odrastanja? Kako biti doista dobar i sretan?

            Za neke osobe kao što je slučaj kod studenta Ilije, do sreće vodi upravo dobrota i dobra djela:

 

„Sreća boravi u dobrim djelima, čineći dobro nama se uvijek vraća dobro, pa tako glasi i poslovica 'dobro se dobrim vraća'“.

Ilija, 21

 

            U središtu ovoga citata jesu dobra djela, ali i uzajamnost činjenja dobra. Činimo li dobro, to se i nama vraća. Kako je sreća stvarnost koju možemo definirati pojmom dobra, tako i usrećivanje drugih, vodi, na neki način, i vlastitoj sreći. Možda u tome kontekstu možemo govoriti o zajedničkom uvećanju sreće. Usrećujući druge, usrećujemo i sebe. Sreću ne možemo zadržati za sebe i za neku svoju privatnost. Sreća dobiva svoj puni smisao i značenje tek kada se dijeli s drugima. Biti sretan znači živjeti uz druge, s drugima, i za druge. Umjesto bilo kakve sebičnosti teži se zajedništvu dobara, zajedništvu vrijednosti, te zajedništvu sreće. Kao što se dobro dobrim vraća, tako se i sreća koja se gradi i dijeli s drugima s vremenom povećava za dobro sviju.

            Nije upitno da sreća koja se gradi i dijeli s drugima pomaže i rastu vlastite i uzajamne sreće. Još uvijek ostaje otvoreno pitanje, što je to zapravo sreća. Na koji način steći sigurnost na putu do osobne i zajedničke sreće? Na koji način postići sreću koja se ne može utrnuti, koja uvijek traje? Na koji način doći do istinske i savršene sreće? Neki studenti ovu sreću traže i nalaze u vjeri, u odnosu prema neizmjerju, prema veličini susreta Boga i čovjeka:

                                                                                                                                

 

„Put prema sreći je put prema Gospodinu. Vjera mi pruža neograničenu, istinitu i dubinsku sreću. Sreću koja boravi u malim stvarima: u susretu s bližnjim, u radu, u marljivosti, u euharistiji...“

Andrija, 20

 

           

Student Andrija hrabro svjedoči o sreći u kontekstu vjere. Vjera mu pruža iskustvo istinske, neizmjerne i prave sreće. Tvrdi da je put prema Gospodinu put prema sreći. Jedino je u Bogu prava sreća, sreća u najljepšem smislu te riječi. Govori u prvome licu jednine. Pitamo se, koliko ima mladih ljudi, Andrijinih vršnjaka, kojima je vjera značajna, koji vjeru povezuju sa srećom, koju povezuju ljudsko i vjerničko iskustvo svjedočeći o vjeri i sreći.

Osim povezivanja Svevišnjeg i sreće u ovome citatu nailazimo i na pojašnjenja vezana uz iskustvo sreće. Sreću ovaj mladi vjernik pronalazi, prema njegovim riječima, u malim stvarima kao što su susreti s bližnjima, u radu, u marljivosti i u euharistiji. Primjeri su interesantni jer polazi od horizontale međuljudskih odnosa i susreta, ne zaboravlja na rad, reklo bi se, studij i studentske obveze. Pojam rada pojačava riječju „marljivost“. Sve to vezuje uz sreću. Konačno, uz svagdašnja iskustva spominje riječ „euharistija“. Kao kruna svega lijepog i dobrog događa se euharistija, iskustvo zajedništva Božjeg i ljudskog. Svi napori, sav rad, sva nastojanja, svi planovi, sva dobra djela, svi ljudski čini u euharistijskom slavlju, u euharistijskom prinosu i gozbi bivaju uključeni u svetu liturgiju, u događaj spasenja. Euharistija je uz pretpostavku istinskog povezivanja vjere i dobrote, rada i zahvale, služenja i molitve, izvor i put prema sreći. Nadahnut misnim čitanjima i osnažen euharistijskim otajstvom na nov način sagledava se život u svojoj svagdašnjici i svevremenosti. Vjernik usidren u darovanom vremenu i prostoru upire pogled prema nebu, neprestano težeći pravoj i neprolaznoj sreći.