Sjećanje na more

 

 

Sjećanje na more

Pogled na crkvu i katedralu vezanu uz more i ondašnji kraj dopušta mislima odlutati u nostalgiju. Posebno studenti koji dolaze iz Primorja, iz Dalmacije ili kojeg otoka prelijepog Jadrana lako mogu promatrajući dovoljno pozorno i osobno sliku osjetiti čežnju i vapaj za svojim domom. Čini se da je ondje sve nekako drukčije: prijatelji, društvo, ozračje, toplina, jednostavnost, spontanost, sigurnost i povezanost. Sve je domaće, sve je poznato i sve je to što ispunja i čini sretnim. Malo večernjeg sunca koje obasjava zvonik katedrale potiče čežnju za krajem koji je doista lijep, protkan različitim osjećajima  i mislima.

Slika izaziva nostalgiju i kod „kontinentalaca“. Bez obzira što ne žive na moru, što su odrasli u gradu čeznu, sjećajući se ljetnih dana i godišnjih odmora, boravka u jednom drugom prostoru, uživanja u plavetnilu mora i neba, uživanja u igri i razonodi, opuštanju i miru.

Zacijelo bi i jedni i drugi katkad zamijenili zvuk automobila i tramvaja šumom maslina i mora, gužvu gradskih cesta i ulica mirnoćom popločanih šetališta – šetnica koje vode od središta malih mjesta i gradova sve do obale i mora. Možda bi jednostavno sjeli i uživali promatrajući vizure drevnih građevina i umjetnina uraslih u podneblje čovjeka koji živi s morem i od mora.

Idilično ozračje može se doživjeti u samoj meditaciji – razmatranju, u promatranju i gledanju prizora koji oduševljava i potiče na promišljanje o životu, smislu, sreći, nama samima. Moguće je i obrnuto, da idilično ozračje izostane čak i u tome kraju, u tome mjestu, na tome prostoru. Značajno je kako se promatra darovan prostor, koliko se duha i ljubavi unosi u to promatranje, kako se pristupa okolini koja nas okružuje i bližnjima koji ondje žive. Slikar – umjetnik je uspio unijeti nostalgiju i srce u svoju sliku. Jesmo li mi kadri unijeti toplinu i nutrinu u okolinu u kojoj živimo, krećemo se i jesmo? Jesmo li spremni utkati ljepotu i umjetnost u naš svagdašnji život gdje god boravili? Jesmo li pripravni oplemeniti našu životnu okolinu i naš grad?

Konačno, ideja odmora i čežnje za nečim što je sada iza nas, vezana je uz idilični gradić negdje na moru. Što ga čini tako idiličnim i privlačnim? Što je u središtu slike, motiva, poruke koja govori? Nije li to sama crkva – katedrala, sveti prostor i dom Božji? Nije li to ona vertikala u kojoj biva razumljiva horizontala života i svakodnevice? Nije li to prostor koji omogućuje da se osjećamo kao u svojoj kući i svome domu? Nije li to sveto mjesto naša prava kuća i pravi dom? Jesmo li prepoznali i našli u ovome gradu svoje duhovno mjesto i odredište, svoju kuću i dom za molitvu i zajedništvo, svoju kuću i dom koji zrači toplinom i ljepotom srca i prave sreće?